Balkan na putu u Europu

Zadovoljni organizatori, posjetitelji, gosti i ucesnici

Piše i fotografira: Perica Mišić

Što je to Balkan?

U zapadnom svijetu pojam „Balkan“ u prvom redu označava Jugoistočnu Europu, zemlje Balkanskog poluotoka, dok je Balkanski poluotok često različito zemljopisno definiran. Sam pojam potječe iz turskog jezika i znači brda ili brdske šume.

Definiciju Balkana (Balkanskog poluotoka) postavio je 1808. godine njemački geograf Johann August Zeune, a na temelju određenja antičkih geografa po kojima je Balkan područje od slovenačkih Alpa do Crnog mora. Njegovu definiciju je 1893. godine osporio geograf Theobald Fischer preimenovanjem Balkana u „Južnoeuropski poluotok“, ali je do danas ostao u preovladavajućoj uporabi pojam Balkanski poluotok, odnosno skraćeno Balkan.

Pod pojmom „Balkanske zemlje“ u zapadnom svijetu danas spadaju one zemlje koje imaju kao zajedničku osobenost: konflikte, korupciju, razdvajanja na male državice, žestoki temperament i emotivnost, nekontrolirane strasti i osvetu, odnosno, da pojednostavimo, Balkan je nažalost još uvijek sinonim za gospodarstveni, socijalni, kultuni, duhovni i politicki primitivizam.

Metternich je smatrao da Balkan počinje još od Beča, Bismarck pak da Balkan nije vrijedan kostiju niti jednog grenadira, Winston Churchill je Balkan smatrao mekim trbuhom Europe.

Balkan je most između Azije i Europe, poprište stalnih konflikta, ratova i etničkih nemira. Kulturni utjecaji su izmiješani, a povijest regiona određivali su: Rimsko, Bizantijsko i Osmalijsko carstvo, Venecijanska republika, KuK monarhija, ali je kroz pvijest osjetan i utjecaj Rusije.

Više od polovine stanovnika Balkana pripadaju ortodoksnoj crkvi, u zapadnom dijelu dominira rimsko-katolička crkva. Četvrtinu stanovnika poluotoka čine muslimani.

Geografska definicija Balkana je: pola milijuna kvadratnih kilometara površine omeđene Crnim, Marmornim, Egejskim, Jonskim i Jadranskim morem.

Najproblematičnije je određenje granične linije prema kopnenom dijelu Erurope (ali manje iz geografskih, nego više iz dnevno-političkih razloga u svjetlu naših sukoba i razgraničenja). Preovladava mišljenje da je granična linija rijeke Sava i Dunav, a sjeverozapadne granice su rijeka Krka, odnosno Kupa ili Una. U prvom i drugom slučaju (granica na Krki, odnosno Kupi) centralna Hrvatska je u sastavu Balkanu, a u drugom (granica na Uni) nije. Zračna linija Trst – Odessa se kao sjeverozapadna granica Balkana vrlo rijetko koristi.

Bosna i Hercegovina po svakoj od geografskih definicija Balkana nesporno spada u Balkan i to sa 100% teritorija!

Dakle, u jugoistočne europske države (čitaj: Balkanske zemlje) spadaju: Bugarska, Albanija, Makedonija, Bosna i Hercegovina i Kosovo sa 100% teritorija, Crna Gora, Srbija i Grčka sa pretežitim procentom teritorija, Hrvatska sa polovinom teritorija i Slovenija, Rumunjska i Turska sa manjinskim dijelom teritorija. Na prostoru Balkana živi skoro 66 milijuna ljudi, plus oko 8 milijuna stanovnika europskog dijela Turske.

Najveći balkanski grad je Istanbul sa 12 milijuna stanovnika, odnosno 6,5 milijuna u njegovom europskom (balkanskom) dijelu, a slijede ga: Atena s nepunih 4 milijuna, Beograd sa 1,6 milijuna, Sofija sa 1,2 milijuna i Zagreb sa 1,1 milijun stanovnika.

Više o Balkanu pročitajte OVDJE.

Source

IV Balkantage 2010, München

Na prvi pogled je neumjesno i prepotentno reportažu s jedne značajne manifestacije početi s jednim imenom. Ali, Sadija Klepo, diplomirana žurnalistica, rođena Posavka iz Sijekovca kod Bosanskog Broda, inače Sarajka, osnivač humanitarne organizacije “Od covjeka covjeku”, voditeljica mihenskog gradskog Radio-Lora i organizatorka „Dana Balkana“, dobitnica „Zlatne medalje Europe“, visokog priznanja Bavarske za zasluge za Bavarsku u jedinstvenoj Europi, to je u svakom slučaju zaslužila.

Naša Sadija! Tako je oslovljavaju i svojom je smatraju svi koji je poznaju, svi nazočni na ovogodišnjim trodnevnim „Danima Balkana“ u Münchenu, održanim od 12. do 14. studenog. Sadija Klepo je „naša“ i za Bošnjake, i za Nijemce, Hrvate, Švicarce, Srbe, Austrijance, Slovence, Kurde, Kosovare, Bugare, Armence, Afrikance, Turke, Makedonce, Grke, Albance, Rumune, Francuze, Italijane… i sve druge s kojima svakodnevno surađuje i koji su se kao organizatori, gosti, izlagači, sponzori ili publika okupili u „Sudetendeutsches Haus“ na manifestaciji koja je postala jedna od kulturnih značajki bavarske metropole.

Sadija, zajedno sa Dr. Dieter Hüttner, alfa je i omega ove manifestacije. Posvuda prisutni, nenametljivo, bez hektike, drže sve konce organizacije u svojim rukama, vode računa o svemu, za svakoga nađu vremena i pokoju lijepu riječ. Njihovi vrijedni volonterski suradnici, visokoprofesionalno kao jedan uigrani tim, obavljaju svoje zadatke. Sve teče programirano i precizno „kao u Njemačkoj“. Balkan na njemački način.

Sadija Klepo, i sama stradalnik i prognanik, jedva je živu glavu iz okruženog Sarajeva iznijela, pješice, preko brda, pa za Njemačku, München, „gola i bosa“, bez ičega i ikoga, kao većina prognanika uostalom, odlučila je da se ne predaje, vrijedno je učila njemački jezik, angažirala se na rješavanju problema stranaca, uspjela i postigla ugled u Bavarskoj kakav rijetko tko od stranaca ima. „Mene nije stid moliti za pomoć“, priča nam Sadija dok pogledom kontrolira što joj suradnici rade, „jer nikada nisam tražila pomoć za sebe, nego za druge“. Njena komunikativnost, neposrednost i upornost urodili su plodom. Danas su Sadiji sva vrata otvorena, od službenika ureda za strance, novinara, preko gradskih otaca i minhenskih poduzetnika, do ministara u bavarskoj Vladi. Kod Sadije nema „ne može“ ili „to je nemoguće“. „Šefe, zove Sadija“, napamet su naučile tajnice visokih dužnosnika Vlade Slobodne države Bayern, čudeći se kako njihovi pretpostavljeni uvijek nađu vremena kada zove tamo neka Bosanka.

Ako postoji zajednička karakteristika koja vrijedi za Sadiju i Dr. Hüttner, to je ljubav prema ljudima. I vjera u ljude. Unatoč svim gorkim ratnim iskustvima. Ali zato rad, ogromna energija i upornost, naš dišpet, osjetiti na vlastitim leđima što znači narodna kletva „imo, pa ne imo“, ali i zadovoljstvo i ponos kada se ponovo krene iz početka i kada se ponovo ima. Sadija Klepo je u Njemačkoj stekla neizmjerno bogatstvo – nebrojene prijatelje i ljude koji je cijene. I sama gleda na svakog čovjeka s dobre strane, pokušava u svakome naći ono što je dobro, pozitivno. „Ma lako je čovjeka ubijati u pojam i tražiti mu mane, ja u svakom čovjeku otkrijem i pomognem mu da sam postane svjestan svojih vrijednosti. To mi se valjda od ljudi dobrom i vraća“, objašnjava Sadija koja je u mladosti imala lijep život i započela s uspjesima. Tek kao prognanik, u Мünchenu, gladna, kada se borila za golu egzistenciju, shvatila je poruku svoje nene koja nije bila baš oduševljena time kada su je, kao djevojčicu koja je uspjela i na televiziji, prepoznavali na sarajevskim ulicama – „Dijete moje, tek kada u životu padneš na dno, u blato, i kada uspiješ da se iz tog blata podigneš, tek tada si uspjela i postala čovjek!“. Sadija svoju nenu nije razočarala. Sadija je bila, ponovo postala i ostala – Čovjek.

Materijalno nije za nju ono zbog čega vrijedi živjeti. Skromna je ostala i kada su svi bavarski i njemački mediji o njoj pisali. Samo jednom nakon rata, trenutku „ženske slabosti“ nije mogla odoljeti. Za putovanja Grčkom, ugledala je prekrasnu svilenu haljinu i kao dijete za šećerlamom rekla je – ovo moram imati! Priuštila si malo ovozemljaske radosti, kupila je haljinu, kratku i providnu, a onda uz nju tražila i podsuknju, tašnu, cipele… Pocrvenjela je na moju nesmotrenu, „posavsko brezobraznu“ upadicu: „Tipična naša žena, prvo traži što će odozgo, a onda razmišlja o tome što će odozdo“! Sadija, ko` Sadija, kao mačka, dočeka se na noge kako god je baciš, iz pika me optuži da sam ja kriv, jer sam je nagovorio da popije pola čaše Budimirove „Blatine“, pa priča i što ne bi trebala.

A grčka haljinica? Prava je, „eyecatcher“, elegantna, priznajem javno: very sexi, a potvrdili su to i brojni znatiželjni muški (i zavidni ženski) pogledi dok je istu večer sebi malo oduška dala i spontano, uz mostarski sevdah ispod bine zaigrala… Naša Sadija.

„Balkantage“ ove godine su otvorili plesna grupa iz Slovenije „Lipa“ i albanska folklorna grupa “Iliria”, čime je na svojevrstan način simboliziran balkanski prostor od njegovog sjevera do jugoistoka, dio najstarijeg kontinenta koji je, kako reče Dr. Hüttner, često nepravedno zanemarivan i zaboravljan, a koji je u povijesti europskog kontinenta imao i danas ima važnu ulogu, u lošem, ali i u dobrom smislu.

Casa vina – krišom…
Dr. Hüttner – svuda i na svakom mjestu
Covjek koji je zaslužio najviša državna priznanja svih balkanskih zemalja.

Europeizacija Balkana ili balkanizacija Europe?

U pirisustvu brojnih zvaničnika među kojima su bili i generalni konzul Republike Hrvatske u Münchenu, gospodin Vladimir Duvnjak (koji u Münchenu uživa veliki ugled, ne samo kod hrvatske dijaspore) i njegov makedonski kolega, gospodin Vasko Grkov, manifestacija je otvorena prigodnim govorima Dr. Konrad Clewing, zamjenika upravitelja Instituta za jugoistocnu Europu iz Regensburga, njemačkog zastupnika u Europsko parlamentu i predstavnika odjeljenja za jugoistočnu Europu bavarske Državne kancelarije, gospodina Bernd Posselt (CSU), te savjetnika u vladi Bavarske, gospodina Michael Hinterdobler.

Dobro posjećenu podijumsku diskusiju vodila je dopisnica Bavarskog radija i televizije i ARD-a za jugoistočnu Europu, gospođa Dr. Susanne Glass. U diskusiji su učestvovali političari i politolozi: Dr. Enver Hoxhaj, ministar obrazovanja, znanosti i tehnologije Kosova, Dr. Anneli Ute Gabanyi berlinski ekspert za Rumuniju, europski zastupnik iz Bavarske gospodin Bernd Posselt, Prof. Dr. Nenad Zakošek, politolog s Zagrebačkog univerziteta i Dr. Ekkehard Kraft, ekspert za Grčku iz Heidelberga, kao i brojni posjetitelji.

Tema diskusije, za Zapad vrlo interesantna, nama vrlo dobro poznata: „Cijepanje malih državica na jugoistoku Europe i posljedice“, te pokušaj odgovora na pitanje da li taj problem može postati općeuropski. Drukčije kazano, riječ je bila o aktualnim i budućim politički procesima u Europi i dilemi da li će doći do europeizacije Balkana ili balkanizacije Europe.

Ono što je zajedničko bilo u mišljenjima svih sudionika rasprave je da nove balkanske zemlje ne smiju još dugo čekati pred vratima Europe jer su njen sastavni dio, te da ukidanje viza ne znači samo po sebi automatsku integraciju tih država (državica) u EU.

Na „Danima Balkana“ u okviru „Balkan Bazara“ predstavile su se brojne organizacije i udruge stranaca, te poduzetnici i sponzori sa svojim informativnim štandovima, folklorom, nošnjom, kulturno- informativnim publikacijama, te specifičnim nacionalnim kulinarskim specijalitetima.

Među izlagačima svoj informativni štand imali su i list „Posavina“ i portal domaljevac.com, a koji je predstavljao svojevrsnu novinu manifestacije i izazvao interesiranje posjetitelja.

Hrvatska školica na Danima Balkana

Dobro raspoloženje i poziv na ples za stare i mlade donijela je poznata minhenska grupa „Chartbreaker“s sa svojom glazbom iz 60. i 70. godina.

Za dobro posjećena predavanja pobrinuli su se Sibylle Lewitscharoff (dobitnica nagrade na sajmu knjiga u Leipzigu prošle godine), Dr. Konrad Clewing i Dr. Johanna Deimel, s temama aktualne situacije i procesa na Balkanu.

Druženje pjesnika s djecom (Foto: vesti-online.com)

Ova manifestacija je već postala prepoznatljivo drukčija od ostalih koje se samo zovu kulturnima, a svode se na prejedanje i pijančenje, kičeraj začinjen nacionalističkim nabojem, uz zloupotrebu vjerskih osjećanja prisutnih. Na Danima Balkana je sve sa ukusom i mjerom.

Biraju se prefinjeni likovni umjetnici koji razgovaraju sa posjetiteljima o svojim radovima. Ove godine boje BiH branio je slikar Avdo Panjeta čiji su radovi krasili prostorije objekta u kojem se održavala manifestacija.

Ivo Kobaš govori djeci

Podnevni program za djecu je protekao u znaku susreta pjesnikinje Damjanke Čizmić i pjesnika Ive Kobaša s djecom. Književnici su se družili sa svojim mladim čitateljima, a od djece su dobili samo jednu primjedbu – druženje je kratko trajalo!

Damjanka Cizmic i Ivo Kobaš

I u zabavnom dijelu nije bilo kiča, nego se svake godine bira glazba koja će biti i dovoljno kvalitetna, ali i aktuelna, privlačna i prihvatljiva za sve prisutne. Ove godine je grupa Mostar Sevdah

Reunion opravdala sva očekivanja. Bravurozne izvedbe poznatih mostarskih sevdalinki neodoljivo su tehnikom i glazbenim pristupom podsjećale na čuvenu kubansku grupa “Buena Vista Social Club”.

Balkanski bluz: „Mostar Sevdah Reunion
Majstori sevdaha su dizali publiku na noge

Prisutnoj publici se svojim programima predstavilo desetak kandidata s nacionalnih i nadnacionalnih lista za predstojeće izbore u Savjet stranaca grada Münchena. Osim kandidata balkanskog porijekla, predstavila se i kandidatkinja francuske manjine, te kandidat Italijana.

Kao kuriozitet želim napomenuti da je samo kandidatkinja „Srpske dijaspore“, organizacije koja sebe u izbornim materijalima predstavlja građanskom, inače član Predsjedništva Savjeta stranaca grada Münchena u aktualnom sazivu, našla za potrebito da pred nacionalno i vjerski šarolikom publikom sebe kao kandidata i svoju organizaciju naglasi kao „kršćansku“ i to predstavi kao glavnu karakteristiku i najbitniju „programsko-političku“ razliku, kako sama reče, u odnosu na većinu drugih kandidata koji su se predstavili, a što je naišlo na podsmijehe u publici.

Treći dan manifestacije je bio posvećen filmu, tako da su gledatelji mogli pogledati više igranih i kratkih filmove kao što su bosansko-hrvatski filmovi u koprodukciji sa još nekim zemljama: Na putu, zatim Some other Stories i drugi.

S pravom se može reći da su “Balkantage” drukčija kulturna manifestacija od većine drugih sa balkanskih prostora. Nema mjesta (balkanskom) primitivizmu, nema ni lažnom, izvještačenom intelektualizmu, sve ju u znaku tolerancije i razumijevanja i sve je sa mjerom, tako da se svako u takvom okruženju mogao ugodno osjećati.

Pokazalo se da granice Balkana nisu postavljene geografskim kartama nego u nasim glavama i da Balkan od Europe ima podršku, ali moderna europska svijest ne podržava procese zatvaranje u nacionalne torove, nego je za „slobodnu ispašu“ i zdravu konkurenciju ideja i sposobnosti, njegovanje nacionalnih osobenosti i identiteta, ali i za suradnju, toleranciju i suživot s drugima. U tome, prezentaciji balkanske kulture i duha u lijepom svijetlu, zasada prednjači dijaspora balkanskih država koja balkanske geografske i granice u našim glavama gleda sasvim drukčijim očima.

Prvo što mi Balkanci moramo savladati jeste umjetni dnevno-političkim potrebama izazvani osjećaj stida od samog pomena imena Balkan. Nažalost, rijeke, brda i dolina i ne možemo premještati, zemljopis mijenjati. Ali, ni svoje gene ispirati. Ono što možemo je pokazati i dokazati Europi da s pravom u nju spadamo, da smo vrijednost koja Europu čini bogatijom, a ne balast kojeg bi se pravom u nju spadamo, da smo vrijednost koja Europu čini bogatijom, a ne balast kojeg bi se Europa rado odrekla.

Još samo prije četvrt stoljeća mi smo bili Europa za dobar dio sadašnjih EU država koje su već otišle toliko daleko ispred nas da ih vjerojatno više nikada nećemo dostići. Danas si kupite na primjer najnovije kompjutorske dijelove IBM-a, s velikom vjerojatnoćom će na njima pisati „Made in Hungary“, ili najmoderniji Samsung ili Dell kompjutorski monitor koji se pravi u Češkoj, ili si priuštite najmoderniji NOKIA mobitel iz rumunjskih fabrika… E, to je naša sramota. Ne što su oni naprijed otišli, nego što smo mi u svakom pogledu zaostali. A ne treba nas biti sramota što se tlo ispod naših nogu, sasvim slučajno, Balkanom zove.

A ako nas pak treba biti stid, onda treba da se stidimo i da se prije svih stide naši političari, dužnosnici i državnici, što ljudima poput Dr. Hüttner i Sadije Klepo koji su za Balkan, balkansku dijasporu u Njemačkoj i Europi, za promociju vrijednosti balkanskih zemalja i za razbijanje predodžbi u glavama zapadnoeuropejaca o nama „prljavim, nekulturnim, divljim, zaostalim i primitivnim“ Blakancima, za svakodnevno pružanje pomoći našim ljudima, većinom ratnim prognanicima, ni jedna balkanska država nije odala dužno priznanje. Čak ni Bosna i Hercegovina kojoj su se, njenim građanima i posebno njenoj dijaspori, svojim poštenim i nesebičnim radom i odricanjem najviše zadužili.

Naše vođe su već dva desetljeća prezauzeti šeperanjem svojih država, državica i paradržavica, produciranjem vojnika i žrtava i podjelom vojnih, ratnih odličja. To im međutim nije opravdanje da se ne oda dužna počast onim ljudima koji nas uspješno u svijetu predstavljaju i koji nas prezentiraju, mora se to iskreno i pošteno kazati, u puno ljepšem svjetlu nego što smo u stvarnosti zaslužili.

Stoga, ovaj prikaz s “Dana Balkana“ u Münchenu, smatramo i obrazloženjem i javnim pozivom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine da se gospodinu Dr. Dieter Hüttner i gospođi Sadija Klepo dodjeli najviše državno priznanje.

Tekst i fotografije: Perica Mišić